| |
| |
06.03.2007., utorak
"Dobro skriveni u kockice,
mjesto što zovu dom
s crnim povezom prek očiju
ne žude za slobodom
Zrake udare u njih al otpor je uvijek jak
ljudi izvana obasjani u sebi nose mrak
zbog njih nebo se zatvori
zaplače kao dijete"
Insomnia.
Mrzim ju jednako kao i onaj jako vjetar zbog kojeg mi zasuze oči kada šetam sa tobom.
Pitaš me kakvo je to umorno lice.
Otimam se iz tvog zagrljaja i pustam te da koracas sam gledajuci u moja leda.
Nije da se ponasam kao pristojna dama.
Mozda zato sto to nikada nisam bila.
Premalo vjere.
U sebe.
I optimizma.
Za sebe.
Kao najveci prijatelj dolazis nazad i govoris mi da sam sposobna i da ce sve biti okej.
Zaista me razveselilo što si bio moj junak danas.
V.
Rastanemo se prije sat i pol vremena ali nazoves.
I nekako,uvjeren u sebe onim čvrstim glasom stavljas tračak nade u mene.
I spustim slušalicu i znam da moram to učiniti zbog tebe.
Shvaćam koliko te trebam.
D.
Moram uspjeti.
Zbog sebe.
Tebe.
Zbog svih mojih junaka trodimenzionalnog srca koje je odlučilo vjerovati u mene.
Love ya peyton.
|
24.02.2007., subota
nije bilo fer.kao nikada.vristim u tisinu.nebitno.
Toliko kritika sa svih strana, svakog dana mi nameću novu manu, misleći da će me time uspjeti nagovoriti da budem sličnija sivim ljudima.
Onaj izdajnički pogled koji govori da sam te opet iznevjerila.Da mi je samo znati zašto me se toliko sramiš i spremno upireš prst u mene kao najvećeg idajnika.
I pokušavam,već nekoliko puta,sjedeći po nekoliko bjesomućnih sati sa djevojkom sa onim odvratnim feelingom u stomaku da sam glupa kao kurac i da me treba biti sram.
I ne prespavas cijelu noc prije testa,zaplačeš i pomoliš se Njemu jer si osjetila neku jebenu potrebu da netko u 3 sata zaplače sa tobom.Ili sam samo željela prekinuti bjesomućnu tišinu koja se skupljala nad oblakom misli.I ustanes se ujutro,spremna za nove pobjede,jer znas da si se trudila,znas da si skupljala suze po onoj jednadžbi no opet nista.
Neću reći da nije fer,samo da sam se razočarala po sto i pedeseti put.Jesam da.I neka digne ruku onaj koga nisam.A nema takvih.Uvijek ste mislili da sam bistra djevojka.e pa.ne bih rekla.
Još uvijek zahtjevaju od mene da i te mrvice moje osobnosti bacim u vjetar, uvjeravajući me da one nisu ništa što valja sačuvati.
Uvijek sam gledala onu jebenu sliku na zidu i pozeljela ju maknuti.
Nikada nije pripadala tamo.
Bila je suviše drugačija.odbojna.hladna.
Egocentrik,pomislih.
Ovo nema nikakve veze,no ja razmisljam o tome.
Kada su misli prazne,lakse je,mada mrzim tisinu i nervozno udaranje vlastitih misli.
Obmana.
Čemu sve to, pitala se dok je u sebi osjećala mučninu. Tupa bol koja se ne projicira kao bol, nego kao prazna mučnina, tako poznat osjećaj za kojeg nije bilo lijeka... Bila je to bolest hlapljenja, polagane smrti gdje tijelo ne umire, samo duša i za nju nema lijeka. Svakim pokušajem promjene na bolje, bit će sve gore jer će uslijediti razočaranje, virus uzročnik njene bolesti. Razočaranje na tuđim licima, ljutnja, nemar, potpuna ravnodušnost
Odustati od svega? Kad bih bar imala od čega odustati... Kako se sve ovo dogodilo? Otkad u meni čuči ta bolest? Jesam li ju mogla spriječiti? Je li sve moja krivnja?
Razočarala se sama u sebe. Krivila se za sve. Vjerovala kako je ona ta koja je trebala biti bolja, a svi oko nje su bili točno kakvi i trebaju biti i ona je ta koja je rođena pogrešna. Ni sad, kad je njena bolest toliko uznapredovala nije shvaćala da se upravo tako razboljela. Svakom novom mišlju kojom je ljude koje nije smjela dizala u nebo, bivalo joj je sve gore.
Odjednom joj nestane zraka. Postala je potpuno prazna, iznutra je bio samo vakuum i nije mogla udahnuti kisik.
Znam. A ja se borim protiv svojih mana, ali one uvijek isplivaju... Trudim se biti bolja, ali ne uspijeva mi. Vidiš i sam koliko sam pogrešna...
I mrzim sebe zbog toga, zbog toga što nisam dovoljno dobra i što toliko griješim i što svaki put kad hoću nešto dobro učiniti, to ispadne loše iako to nisam htjela. Samo bih htjela da moji voljeni znaju koliko ih volim, da samo nekad u meni ne gledaju moje mane, iako ih je mnogo više nego vrlina, ali to je preteško..
grimizni snovi zamrljani u krvi.
i onda kazu da sam ja bolesna. heh
|
18.02.2007., nedjelja
jesmo li sposobni?????
Onda je zakoračio. Ostavio me sa saznanjem kako nema tog broda koji bi ga doveo kući, ikada više.
Sjećam se kako smo, zureći u pukotine na pljesnjivom stropu pokušali razgovarati o tome.
No tada je čipka još više parala moju kožu, a način na koji hvatam zrak prestao je biti elegantan.
Ne vjerujem da ću ikada saznati da si maštovit ili nestabilan kao ja.
Osjećala sam da nas gledaju, spremni na napad, no nespremni na našu reakciju i prijevaru.
Nismo željeli postati samo mit.
I zato smo ih povrijedili odlučnošću i sakrili se.
Čuvao si me.
Nije me bilo strah dok sam bila s tobom, i brojala sam zvijezde vjerujući da će one poslužiti kao sredstvo bijega.
Odjednom, bol u mom vratu izjednačila se s pucanjem srca, ali i vjerom u nas.
Drhtavim rukama, ne gledajući te, opipala sam mjesto boli. Prinijela ih razini pogleda i obrisala ih o tvoju košulju.
Osmjehnula sam ti se.
'Tvoja?'
Zatvorila sam oči.
Morbidno urlikanje koje me plašilo... još jedan pogled prema tebi... a nestao si.
OSTAVIO ME.
Puzeći po tlu, pokušala sam se ustati, potražti te.
Nisam mogla, kunem ti se, nisam mogla.
Možda jer ne želim naći i opipati tebe.
Što me čini tužnom??
Sanjala sam o tome kako moja kosa blijedi od jačine sunčevih zraka
dok hodam površinom
Želim svoju dozu kisika.
I kraj puta gledam znakove koji su zapravo prazni,samo zeleci biti korisni. Oni neshvacaju.
Ne mogu govoriti.
Prije je bilo tako stvarno.
No nekako bojim se.
Hoćeš da ti kažem nešto?
Sada me više nitko ne moze sprječiti da ti se povjerim.
Prestravljena sam budućnošću, priznajem. Straši me, ali ništa me ne straši toliko koliko tvoja ravnodušnost. Tvoje ubojito oružje. Hladan pogled, prazan, šuplji, nezainteresiran, pomalo iziritiran jer u mojim očima vidi nadu u tebe, to je ono čime me napadaš. I ja, slomljena, još sjedim na tim daskama gdje glumimo tako profesionalno, tako savršeno, da nitko ne posumnja da je sve to dobro naučena uloga. I ti glumiš, iako te ne znam, znam da glumiš. Svi mi glumimo. Ali ja tvoju ulogu ne razumijem, najvjerojatnije nikad ni neću. Vjerovati da si želio pokazati mi da ti je stalo, ali zbog svih prepreka nisi bio dovoljno brz, bilo bi to naivno, utopijski. Možda je sve to bila gluma, kao što uvijek glumimo i voljela bih reći da glumim svoje osjećaje prema tebi. Da, glumim ih, oni su samo dobro naučena uloga, u sebi ne držim ni dijelić tvog pogleda, tvog osmijeha, kako si mogao ikad pomisliti da su moji pogledi iskreni? I tad se raspadnem, jer ja nisam tako dobra glumica kao ostali... I isto tako nisam proročica i ne znam tebe ni tvoje osjećaje. Kao što ne mogu vjerovati da je diijelu tebe stalo do mene, ne mogu vjerovati ni da je sve bila laž. Moja naivnost... nije li smiješna? Da, priznajem, vjerujem da nije sve bila laž i da smo bili sposobni stvoriti ljubav, ma koliko god to bilo teško, bilo je moguće. Bilo je... A sad? Jesmo li još sposobni za to? Ne znam te, poznajem samo tvoje oči koje su urezane u sjećanju u trenutku kad mi govore da je sve moguće.
Ne daj svoje srce nikome, jer ti ga nitko neće vratiti u cjelosti. Drži ga za sebe jer ga samo ti zaslužuješ i ne nasjedaj na slatke riječi koje postoje samo da te zavaraju. Ne daj svoje srce nikome jer tebi nitko ne bi dao svoje... rekla mi je njena duša...
|
11.02.2007., nedjelja
A Sorta Fairytale
Dočarati si vlastitu sreću.Željela sam.
Žao mi je ako će zvučati tužno,licemjerno,sebično ili egoistično.Tako je.
Sretna sam ja, duboko u sebi, znam se uloviti da se smijem.Onako.Stvarno.
No sjetim se nekih stvari koje nisu na svojem mjestu.
Možda ima veze sa mojim tatom,ili sa matematikom.
Naravno da ima veze.
Znaš ono kada svi govore da će biti okej,a ti sklapaš oči i puštaš suze uz poznati ritam kada ti profesor govori da si dobila jedan iz testa.I znas da se vise ne moras truditi.Jer više nema veze,ni smisla.Meni naravno ima, no on obećaje popravak.
Kakva sam onda to ja osoba??
Koja ima sve, i misli da je to sasvim normalna stvar...a kako vraćam?Ne dajem ništa.
Nezahvalno licemjerno deriste.
I uhvatim se kako stvaram listu prioriteta i opet mi treba onih 500 kuna zbog kojih neću vijdeti tatu.
No navikneš se.
Navikneš se da je zaposlen,da ne dolazi na produkciju iz razloga što je umoran,što radi,što nema volje ni vremena za tebe.I pogledaš mlađeg brata kojemu ništa nije jasno,mada se mama trudi da shvatimo neke stvari.No i ona je...suviše sama.
Kada sam se umorila od aritmičnog plakanja, zakoračila sam u svoje snove. Zaspala. Pretpostavljam.
Iznevjeriti sebe.O daaa.Navikla sam na to.Ali kako mami reći da nisam uspjela.Pripremam se na najgore.Znam da nisam dovoljno pametna,jaka,snalazljiva za to.Jebiga.FAILED.failed.
no.On je tu.Zar ne??I to bi trebala biti najljepša stvar na svijetu.i je.Probaj me uvjeriti u to.
Puno poljubaca.I kazes bilo je predobro.ne da mi se pisati.ostavljam ti samo blesavi smajlić na msnu.
Zgrozila me pomisao da je jedna moja prijateljica primjetila da šutim na nastavi.
A još više se zgrožavam jer je pogodila razlog.
Ma nikada nije bilo važno.
No hvala ti što si rekla da će biti oke,iako lažeš.
Sanjam da sam oprala ruke od stvarnosti.
Sanjam i pobjedu sa glupavim balonima od sapunice.
(Mom will be nicer
I'll be so much better, I'll tell my brother
Oh, I won't spill the milk at dinner
I'll be so much better, I'll do everything right
I'll be your little girl forever
I'll go to sleep at night)
nisam tuzna,to vjetar se poigrava sa mojim očima.
i nije istina da me ova pjesma uvijek rasplače.ne.
Ali sjetim se ja.
I do not run away from you,
I walk away slowly,
and it kills me that You
don't care enough
to STOP me...
ne znam čemu ovo.bez pretjeranih razloga.
Strah je samo iluzija odstunosti hrabrosti.
Što dovodi do zaključka da strah ne postoji.
Što opet dovodi do zaključka da je hrabrost razina adrenalina u krvi.
Bol osjecas samo ako zelis, misao boli jest upozorenje.
Everybody wants me to be what they want me to be.
Will you wait for me at the end of the road?
udišem te.
i izdišem.
lets face it.
ionako ne znam kada ćeš me ostaviti.
(ove suze nisu potrebne)
još uvijek želim svoj balon.
svoju tratinčicu.
svoju djevojku.
svoju lutku koju sam imala kada sam bila mala.
os uvijek zelim majcu na tockice.
jos uvijek želim biti funky baby.
i još uvijek želim svog tatu na produkciju.
da budes ponosan.znas.
|
25.01.2007., četvrtak
vučem svoje srce za sobom.
Možda zato što me ne znate?Možda zato što ste dovoljno glupi da ste si umislili da me znate doovoljno i da mozete srati po meni...mozda zato jer ste uvjereni da ste bolji od mene pa cete me gaziti...možda zato što ste jadni i zajedljivi...možda zato sto nikada me niste pogledali onako izbliza,provirili dublje u mene...znaš,kada se zagledaš u mene,sa najmanjom mrvom želje da me vidiš onakvu kakvu zaista jesam, možda biste shvatili da nosim više od odjeće koju nosim,nešto vise od plave kose, glupog osmijeha...možda bise shvatili da mi je vokabular dovoljno širok da izgovaram i lijepe i ruzne stvari,da nisam kao jebeni aparat i da imam osjećaje...možda biste shvatili da me ne znate,da me ne poznajete dovoljno duboko da biste mogli suditi o meni?!!!
Možda sam samo upplašena.
Uvijek sam bila zgrožena time da ljudi zapravo odlaze.
Umiru,sele se, okrenu ti leđa, ne trebaju te vise.
I bojala sam se toga.
Sada...bojim se još više.
Okrenem se oko sebe i vidim neku brojku ljudi.
Moj razred,moj bivši razred,Moja sreća koju odvajam daleko od svih jer znam da je naše prijateljstvo bezvremensko i bezupitno.
I kada vidim sve te ljude zagrlim ih, poljubim...uvijek dogovaramo neke kave, smijemo se...ponasamo se kao da se poznamo.no zapravo.
Kojim me očima gledaju?
Kako me vide?
Jesu li me upoznali dovoljno ili im nikada nisam dopustila da se približe.
E to je već moj grijeh.
Hoću samo reći da prolazim pored svega, gubim ravnotežu i padam.Bar danas.I bojim se.Užasno se bojim.I nakon nekog vremena pojavljuju se one suze..ne dvije ili tri kapi, nego one teške suze to pokušavaju razgolititi moje slabašno tijelo.Jer tako se osjećam.Zgaženo,tužno,sjebano.ZNAM DA ĆE BITI BOLJE. no ovo trenutno jače je od budućnosti.
Hladno mi je,ne ovako,već oko srca,oko onog dijela gdje trebaš osjećati toplinu.No ja ju ne osjećam.Ne sada.
Uzela sam telefon u ruke, nazvala svoju Veliku SREĆU, moje sunce i pričala sa njom.Uvijek je ona ta koja me digne,išamara me dozom svarnosti i izliječi neke rane.I nekako, osjecam se sigurnijom uz nju.Hvala ti za to.Za svaki tvoj korak.
No opet.
Mislim da me vidite kao praznu plavu kutiju,barbiku bez duse i mozda.
Mozda me i ne vidite.
Nisam sigurna.
Samo...da me bar stvarnost zagrli i kaze da ce sve biti u redu.
Griješimo,svjesna sam toga.
Svjesna sam i toga da ljudi odlaze.
Svjesna sam toga da muškarci i žene nikada neće biti ravnopravni.
Zasto??
Zabrijem sa tipom i ja sam drolja, oni zabriju sa sedam ženski i frajeri su.I nema iznimaka.Isti je princip,samo su nijanse različite.
I znas....Moj dječače,moj D. možda te zato volim.
Što si me volio usprkos svemu...što smo postojali ja i ti,kada smo postojali...zato sto nisi nikome vjerovao,zato sto si me volio,jesi,nakon svega,mogu reci da znam da si me volio.
Mozda bas zato jer si tako tih,tako izgubljen u daljini,daleko od isfuranih kul tipova sa cigarom u ruci.
Dugo mi je trebalo da se podsjetim zbog čega sam te voljela.
No.
zaboravimo na sve.
Mlada sam.
I da, odriče se ljubavi.
Ne želim dečka, ne želim brije.
Ne dok ne narastem.
Nisam mala djevojčica,ali nisam dovoljno velika da nosim teret drolje,kurve.
Ne zelim to.
jer to je cijena ljubavi.biti kurva.
odrasti.
ja sam već odrasla.
gotovo sigurna da mogu čekati nekoga da me zavoli.
loša sam. ali nisam toliko loša da me tvoje oči ne mogu podnjeti.
nisam tolika drolja,kurva.
odrasti.
i onda me zavoli.
do tada.
Imam svoju sreću,svoga medu i zvijezde.
I nikada više neću poželjeti ljubav.
Ne vjerujem više.
Slijedeći put kada bude 10 i 10 neću odabrati tri prsta i posloziti decke.Na mene ne misli nitko.
tako neka i ostane.
Hvala vam.
Preranno je za ljubavi neke.
"Opet sam bila nekom
samo orden na reveru
al' to je tako"
Mogu biti zahvalna ljudima koji su tu.
Onima koji znaju tko sam . čak i kada samo čuju moj gla preko telefona.
Hvala mojem suncu što je uvijek bila tako hrabra,i za mene, i za sebe.Hvala na svom optimizmu,na svakoj rijeci.na uvjeravanjima.
Hvala sto znate tko sam.
Bit ću ja bolja.
I nekom ću biti dovoljna,jednom.
A do tada.
Ljubav nije potrebna.
Al mom mladiću.samo da znas.
Ko ce te trpit', ha
i gutat' sranja, da
drugi ti se nude
al' su to sve obecanja
drugi bi umrli, ubili za mene
ti si me zgazio, nasao zamjene
vise me nemas
ali slomljena kost ce srast'
ostaj mi zdravo, tocka
pozdrav, tvoja cast
Svi plastični dijelovi moga tijela bit će sretni jer si ti sretan.
|
23.01.2007., utorak
.glupe emocije.
Zaboravi na trenutak da me nema.
Pjevaju li ptice?
Je li nebo još uvijek žuto?
Padaju li zvijezde na tvoje dlanove?
Bojiš li se?
Nema potrebe za strahom.
Nikada nije bilo.
Uhvati me za ruku.
Idemo zajedno.
Prejebozovno,
ševodelično
i fenomentastično.
Glupo.
Razočarano.
Razmaženo.
Sjebano.
I sretno.
Svi osjećaji smikasani u jednom malom srcu.duši.štogod.
Nekako.
Izgubile se želje.
Potreba za crvenim rajfićem u kosi.
Prekul sam si sa crvenim starkama.
Znaš.
Pričam sa različitim ljudima.
I shvaćam.
Denis.
Da ne shvaćam.
To nije ljubav.
Nikada i nije bila.
POPUŠILI SMO FORU.
samo smo htjeli bit zaljubljeni.
ni prvi,ni zadnji spašeni od tragedije.
nene.
prije prepušteni toj tragediji.
A JA ČAK NI NE PLAČEM NA TITANIK!!!
no.
nemoj misliti da me ne boli kada kažem da smo.odnosno.da NISMO.
MI.
ja i ti.
jednina.
samo pokušavam biti komična.
zar sam jedina koja se smije?
Ne zabrinjava me ni činjenica da me zvala djevojka iz dalekog grada već 2 puta.
i ne, nisam se javila.
kukavica sam.
reći da mi fališ?
neću priznati.
(protest)
danas pišem test.
i znam da neću uspjeti.
ali nekako nema veze.
LUZER SAM.
ah.
|
15.01.2007., ponedjeljak
I love u Peyton.Sorry.
Znas ono izjedanje same sebe.
Moji grijesi poslali su me u pakao.
(previše sam griješila ovih dana)
Oprosti.
Pakao je pun pa su me vratili nazad.
Shvatila sam da nema izlaska.
Iz ovog svega.
Samo završetka.
A prerani završetci su tužni.
Misao samoubojice.
Počivao u miru prijatelju.
Ma znas mozda me ne trebas.
A da odem?
Korisnija sam kad me nama.
Kada me ne vidis i ne cujes.
So, lately i've been wondering who will be there to take my place?
When I'm gone, you'll need love.
Možda nađem način da se vratim.
Ali moglo bi biti pogubno.
Volim te, znaš.
Ograničavaju nas sitni obzori i krivi pogledi na ljubav.
A, sretan ishod naše veze u tvojim je rukama.
''…Svoja kao nikad, a sva prepuštena tvojim rukama…''
Još uvijek sanjam ostvarenje snova.
Još se uvijek budim u vatri.
Još me uvijek truješ.
Još sam uvijek tvoja.
Još si uvijek moj.
Ne zadugo.
ove večeri nemaš koga iskoristiti
zato sam ja tu...uvijek..samo za tebe.
A pričaju mi iza leđa da sam kurva.
Jesam, i jos gore od toga.
Zajebi.
|
11.01.2007., četvrtak
Nedostajati samome sebi?
Dotakneš nebo,najpažljivije što možeš.
Samo vršcima prstiju i imaš osjećaš da udises sve njegove ljepote.
I nikada nisi bio ovako sretan.
Sanjas da sretnes Njega i pitas ga neke stvari.
Do sada nisi ni znala postoji li, vjerovala si na temelju prica u Crkvi,ili nisi vjerovala.
Jednostavno jer si bila prepametna da povjerujes u babske priče.
Ili možda preglupa.
«Oce nas!
Ja nisam taj sto zna, al' nadam se da bar ti znas
otkud toliki bol, suze i strah?»
Dišeš.Samo zato jer napokon imaš vremena disati.
Tvoje ruke dodiruju tirkizno ogledalo vlastitih zelja.
I po prvi puta osjećaš se slobodno.
Ne osjećaš se ranjivo.
I krv ne teče u potocima iz srca sto ga je netko neoprezno ispustio iz ruku.
I sretna si.
Zaista.
Smijes se toms kladu, savršenim obrisima i linijama žarkih boja.
Ne znaš da li sanjas ili samo shvacas pojam sreće.
A opet.
Sve ima svoj kraj.
I ne znas kamo poslije.
Ne znam , ne mogu pronaci svoj put kuci.
Ma znas…tamo gde me cekaju mama i tata, brat i baka…gdje je natpis «welcome home».
But this time
Nobodys home
Ne,nemam kamo.Lutam sama.
1,2,3,4,5,6,7…
brojim stepenice do stana gdje smo nekada zivjeli.Pokucam tiho.
Nobodys home
Izgubila sam.
Izgubila sam se??
Kladim se da slijedeći put ja pobjeđujem.
Možda je to bila kuća na promaji.
Pa je ona otpuhala vas, naše snoive i naše želje.
Hmm da, možda.
A možda nikada nisam imala dom.
Danas se mrzim.
Osjećam se prljavo.
Podljevi krvi na desnoj strani srca.
Nije važno.
Mrzim se.
I nisam jedina koja se mrzi.
I ne pokusavaj razumijeti.
Jer ti ne razumiješ.
Osjecati se izgubljeno.
Lutati.
Traziti sebe i osjecaje koje je tako tesko uhvatiti.
Zar nije glupo prolazili pored stare skole i mrziti ju?
Zar nije pogresno odsjeći taj dio života od sebe.
A toliko ti je značio.
Neki ljudi zgade ti ono što voliš.
Da, uspjeli ste.
Hvala.
I opet se zajuris da prodes kroz otvorena vrata, i vjerujes,nadas se, sreatn si i sjebes se.
Vrata su se zatvorila.
Niis bio dovoljno brz.
A ja nisam dovoljno pametna.
Lijepa.
Seksi.
Pozudna.
I kul.
Da me volis.
Pogresno je mrziti sve ono sto ti jesi.
Al kog boli kurac.
I was left to cry there
Waiting outside there
Dealing with the lost air
|
28.12.2006., četvrtak
nepoznate ulice novog svijeta
ne sjecam se sto si imala obuceno,
i ne sjecam se pravog izraza lica.
nisam zeljela gledati, bar ne u tebe.
pod je bio zanimljiviji.
Bojim li se?
cega?
ma ne, ja sam velika djevojka, ja se ne bojim.
imam cak sestaest godina, sedamnaest uskoro ako bas moras znati.
i visoka sam 166 cm ako bar moras znati.
vidis,kazem ti, ja sam velika djevojka, a velike se djevojke ne boje.
*ali zasto si onda gledala u pod,bojis se*
gledala sam u pod jer se cudno svjetlucao.
*lazes sama sebi, bojis se ili te je sram?*
cega?sram?proslosti?
*mozda nisam ponosna na nju ali to je ionako proslost*
i dalje me napada unutarnji glas,
dizem ruku sama na sebe.
koja glupost.
znas, da rascistimo samo jedno.
tu sam gdje jesam, ljudi su oko mene- oni koji zele biti tu,izgubila jesam ALI i oni su izgubili mene.
No to je zivot.
vise ne gledam to kao tragediju.
Gubis,dovivas, oduzimaju ti i pruzaju.
povrijede , pa stave flaster na ranu i sve je okej, no dobro, ponekad nista nije okej.
Trudim se; nekada vise, nekada manje.
ali trudim se.
Puno stvari presutim, zadrzim ih sama u sebi, ne zabrinjavam ljude oko mene sto se tocno dogada u mojoj glavi.
Bas danas sam pricala sa malenom prijateljicom:
Ja " ma ona ne moze biti ozbiljna, nista ne shvaca ozbiljno"
Ona " a uzmi primjer sebe, ti se uvijek smijes, uvijek si ta koja baca sale i posalice, glupiras se, pjevas u punom tramvaju, presipavas vodu iz case u casu u punom kaficu, pozdravljas nepoznate ljude i beljis se malim klincima.Ali znas biti ozbiljna, ponekad.Ti si uvijek vesela, uvijek ti je osmijeh na licu"
zar je zaista tako?
zar me ljudi tako dozivljavaju?
ako da, ona je moja misija ispunjena.
zelim svima poklanjati osmijehe bez obzira kako je meni.
Sati glume u djecjem kazalistu zaista su pomogli.
I gledanja sapunica.
Neka, ne moras znati kako je meni.
Sada sam odahnula,ti ne znas kako je meni; i oni ne znaju.
Osim kada cucnem na radijator u skoli i sutim par minuta.Onda se skupi rulja ljudi iz razreda i zapitkuju me sto mi je.
Vise i to ne radim, razbijaju koncepciju misli.
Ne, ne nisam tužna, nista se ne dogada, umorna sam, nisam dovoljno otspavala, umrla sam na treningu, učila sam do pola pet ujutro.
I tako dalje.
Smijes se i dalje, bez reda i poretka.
Neka im.
Dolazi Nova Godina.
velikim slovom.
Kao da je nesto vazno, no nije.
Ultimatum.
Ne zelim se toliko gubiti ove godine.
Ne zelim se ne sjecati odredenih tuluma, rodendana i ostalog.
(nisam pila zbog sebe , ja cak niti ne volim alkohol)
Ne zelim.
Ne zelim voljeti tebe.
Zelim te zaboraviti,upoznati nekog drugog i zelim se zaljubiti, i da mi ta ljubav bude uzvracena.
Evo me nazad.
Nogama cvrsto na zemlji.
Ne znam sto zelim.
Pogresno je zazeljeti samo jednu zelju, no opet sebicno ih je zazeljeti vise.
Jer.
Ja sam pozeljela njega nazad.
Pozeljela sam vratiti nas.
i ostvarilo se.
brija.
znači , mi bi se vratili samo na trenutak.
ali opet bi to bili MI u trenutku.
a trenuci prolaze, brzo, i ostaju samo sjecanja.
a sjecanja ubijaju.
Od tada vise ne zelim nista povezano za mene i tebe.
ne treba mi to.
prelazim preko svega sto se tice tebe.
ne razmisljam, ne upijam tvoj smijeh, ne pratim raspored tvojih utakmica i ne nadam se.
mozda sam i propala.
tko zna, mozda zaista jesam.
no zasto ne prihvatiti da smo ja i ti izgubljeni slučaj.
i ne zelim misliti da ce sve biti okej,sa nama znas,
jer biti ce okej, kao i uvijek.
ali bit ce okej bez nas.
sada ne postojimo vise Mi, od danas smo -ja i -ti.
svatko na svoj nacin.
jedina.
nema vise mnozine.
no nisam ostala sama.
mama je u kuhinji, tata je na poslu ali se uskoro vraca, braco gleda televizor.
ljudi su oko mene.
I ne pokusavaj me uvjeriti da to nije dovoljno.
meni je.
zasada.
2007.
7 je moj sretni broj.
stara Sanjalica u meni bi rekla da to mora značiti da će ova godina biti nadjebivo dobra i sretna za mene.
e pa neće.
znam da neće.
nitko mi neće omogućiti 365 sretnih dana,
nitko mi neće omogućiti 365 dana ljubavi i ne znam čega više.
pratit će me i tuga i sreća.
jedna će me drzat za lijevu ruku a jedna za desnu.
i to je to.
mjenjat ce se naizmjence.
plakat cu i smijat cu se.
gubit cu i dovivati.
no rat nikada nece biti izgubljen, zar ne?
znam da je tako, ne treba mi tvoja potvrda.
zaribala sam.
zaribala sam ove godine.
izgubljeno je puno toga.
povrijedila sam Njega.
i sebe.
iznevjerila sam ljude.
mamu. i tatu.
sve one koji su vjerovali u mene.
(no sapnuli su mi da se povjerenje moze vratiti, bar dijelom)
izgubila sam dragu prijateljicu.
izgubila sam i njega, moju mogucu ljubav.
no ta mogucnost je mala.
bio je laznjak.
jedan od mnogih.
mislila sam da sam zaljubljena, priznajem, jesam.
i mislila sam da sam mu znacila nesto.
pobrao je zadnje poljupce u ovom Gradu prije nego sto je otisao.
To su bili moji poljupci.
Nakon toga mislila sam da sam mu značila nešto.
da sam bila njegovo sve?
kurac.
samo zadnja popušena cigareta u ovom gradu,
na kraju zgazena skupi tenisicama koje su ga trebale uciniti boljim covjekom.
nisu.
no nije ni bitno.
jos jednom bacim pogled na to i izrezem naljepše kadrove,lose zanemarim.
tako ostaju samo oni lijevi dijelovi.
ruzno brisem i ne sjecam ga se.
vidim sve sto zelim vidjeti i drugacije se ne trudim.
postoji nesto dobro u tebi, sigurna sam.
ne zelim se vise osjecati kao stranac samoj sebi.
gledati se u ogledalo i ocjecati crnu siluetu koja se nadvijana nadamnom i govori da to nisam ja.
ne zelim da mi odredujes dane i biras moje boje.
moje boje.
moga neba.
ulazis u moj svijet i ponasas se kao da je tvoj.
e pa nije vise.
nece biti.
znam da nece.
vesele me tvoji koraci, pa ih mrzim.
uhvatim se u trenucima kada visoko pucam i cijeli svijet je moj.
i vise te ne trebam.
a ponekad se prepustim onom ruznom ocjecaju plasticne lutke i cekam te.
bilokakav glas ili pomak zeljezne ruke.
tvoje ruke.
vesele me tvoji koraci, bar tada.
vise ne zelim to.
kako sam glupa.
citam ovaj post i sve se vrti oko tebe.
velik si dio mene, no, upotpuni cu onja prazni prostor koji ce nadjacati tvoju dominaciju.
vise neces bitu u prevlasti.
sve ce biti u redu, znam da hoce.
Postat cu zrelija, odraslija, odlučnija.
puštat ću ljudima da mi se približe a tebi oduzeti dominantnu ulogu u mome životu.
plesat cu poput djevojke u filmu, svaki dio sebe ulozit cu u to da budem bolja.
sebi i drugima.
necu biti slaba i necu biti tvoja lutkica.
ne vise.
predstava je zavrsena i scenarij potgan.
move on.
da ću se jos uvijek boriti...
zadnjim snagama ustajem i krećem...
pokazati svijetu da jos uvijek postojim...
hej, to sam ja.
"pa već se znamo"
ne,to nisam ja.
ne više.
dođi upoznati moj novi svijet.
|
11.12.2006., ponedjeljak
Izobličene misli.
|
Tisuce malih bogova silaze nocas skriveni u kisnim kapima
na moje lice padaju kao da se igraju zivota u koraku
smisljam pravu rijec za ono sto se naziva hod zatvorenih ociju
medju prste zapetljan zadnje cigarete dim cuva me od mene samoga
a ja.. ruke prodajem prvom sto me dotakne i udari poljupcem...
a ja.. ruke prodajem prvom sto me dotakne i udari poljupcem...
tisuce malih bogova silaze nocas skriveni u kisnim kapima
na moje lice padaju kao da se igraju zivota u koraku
a ja.. ruke prodajem prvom sto me dotakne i udari poljupcem...
neka mi..
neka mi vjetar s juga osmijeh vrati na lice kao da me nikad nije..
nije bilo tu..
neka mi..
neka mi vjetar s juga osmijeh vrati na lice kao da me nikad nije..
nije bilo tu..
kao da me nikad nije bilo tu...
Urban.
Bespomoćan red misli koji donosi tišinu.
Red vapaja i praznih pogleda u daljinu.
Samo za moju dušu.
Oči se odmaraju od kičastih misli koji se roje.
Koliko red i nereda istovremeno.
Mrzim nestaloženost i mrzim prekid mojih, uredno poslaganih, večernjih misli.
Gledam u prljavu sliku tebe.
Od danas je postala nekako prljava.
Ponovo mi nudiš sebe.
Kako sebično.
(kao i sve od sebe)
Dragi PROdotes željela sam nas nazad.
možda sam krivo željela.
možda sam bila umorna od željenja.
od krivih želja i izbljedelik shema na starom blokiću.
I danas.
Ostvarilo se?
ne mogu ostaviti točku na kraj rečenice.
niti uskličnik...
iz razloga što sam još uvijek u svađi sa svojim mislima.
Nudiš mi nešto na dlanu.
Vidim, nije ispružen.
Tihim glasom zamolim te da ga otvoriš.
Polagano, mrzim iznenađenja, pogotovo ako su loša.
Nudiš mi nas.
Nudiš mi sebe nazad.
Nakratko.
Na par trenutaka.
I kraj.
Ponovo taj prokleti kraj.
Ne želim te na trenutak.
Ni tebe ni nas.
Zar uopće možemo biti mi u trenutku?
Nasmijem se.
Plačem.
Nemojte ostajati zbunjeni.
Kao dobra djevojčica zatvaram ti ruku i pravim se da je sve u redu.
"Ne hvala,dobijam"
Ne želim nas.
Ne tako, ne u tom obliku.
Nije ispravno.
A zar tebe nije sram?
Ponovo gledam kako tisuću i jednu stvar radiš na pogrešan način,
i opet, kao i svaki put dosada mi nije bitno,
i ponavljam si uzastupno da smo samo ljudi i da griješimo.
Griješiti na ovaj način?
Pružiti mi nešto pa oduzeti?
Zar da se vratiš nazad pa da ponovo odeš?
Previše sam ja gradila.
Ali tko zna, možda se nisam maknula dalje od temelja i armiranog betona.
I to ima svoje značenje.
(kako za koga)
Poslije par trenutaka vrtim si taj isti film u svojoj sobi.
Istina i laži na zidu svađaju se.
Tko je zapravo na mojoj strani?
Scenarij kreće ispočetka.
Ti.
Ja i ti.
JA kao JA.
i Ti kao Ti.
ja i ti zajedno.
trenutak.
odlazak.
ponovo gledaš preko ramena.
ovaj put preko desnog.
ne. ne i ne.
Gledam u nas.
Ako nastavim može se dogoditi milijun pogrešnih stvari,
ako odbacim glupe pomisli i odmaknem se od toga s ve će biti u redu,
ako odustanem nitko ne pati, nikoga ne boli (osim mozda tvoj ego; nevažno),
ako nastavim kršim obećanja,
ako odustane ja znam netko će već, jednom biti ponosan.
Ma netko,znaš, bilotko.
Proturječno?
Nenormalno?...možda.
Dobro?..sigurno ne.
Loše?...još manje.
Da ti pokažem moj svijet?
Kada bi me bar mogao razumjeti.
Samo tvoje želje,tvoje misli,tvoji razlozi.
Samo da osjetiš taj osjećaj a da ga ne možeš uhvatiti u ruku.
A osjećaji bježe,
ne možeš ih kontrolirati,
u istrošenim cipelicama cupkaš za njima,
na lijevoj nozi rana jer su cipele male,
malene kao i stvarnost,
pa se gušiš u njima,
nestajes i odumiru svaki osjećaji.
I krećeš se a ne osjetiš kretnje,
neki glupi osjećaj bespomoćnosti i odumrlosti.
Možda sam samo umorna.
Jer sve što izgubimo ponovo se vraća u mene i prerađuje se u snovima.
Ništa pametno.
Ništa posebno.
Samo.
Ništa.
Smiješ li se ponekad ili samo usne poprimaju oblik osmijeha.
Nostalgija i tuga.
Kovitlam se i oni upravljaju mojim osjećajima.
Podložnost.
Ne govori da uzmem kontrolu u svoje ruke.
Možda sam samo trebala zažmiriti,
prihvatiti ono što pružaš?
Možda sam trebala...
Ili možda nisam.
(jesi li ikada bio ponosan na mene?)
smijati se dušom.
lepršati poput našim starih silueta dok vjetar svira našu pjesmu.
možda više čak ni nije naša.
ako i je prepjevana je sti i pedeset tisuća puta.
Ti,moj mjeseče.
Izdaje te neonsko svijetlo zelenih očiju.
Iddaje te želja da me slomiš.
Prepoznat ću te slijedeći put,
I jednom.
Umrijet ću sama i čvrsto zatvarat ću oči,
možda i neću jer želim po prvi puta ležati tamo,
na dnu plave površine, sa otvorenim očima i gledati te ravno u oči i biti
mrtva-hladna.
Ali doslovno.
mrtva hladna.
Tu nema mjesta za osjećaje.
Jer ono što dira srce dira i um.
Izgubljeni raj.
Smrt je samo metafora koja produbljuje agoniju.
Pričam bezveze a i sam znaš istinu.
Pretvori se u što god hoces, ja te volim. Ponasaj se kako god hoces, ja te volim. Otiđi, vrati se, vrati se, otiđi opet, ja te volim. Primiti cu te sad, jucer, sutra, danas, prije 2 tjedna, za 2 desetljeca. Uvijek. Rasirenih ruku. I sretna sto me se i dalje sjecas.
Povratila sam san. Izlegla stav. Krhak i mlohav. Ali nov.
Davno izgubljeni san.
Neispunjeni.
Odmotah ga iz kutije.
Ponovo želim nas.
Ovaj puta na neko duže vrijeme.
ne vraćaj se bez bolje ponude.
novi stav?
Možda nas nikada i nije bilo?
Suicid razuma.
Srca.
I prljavih obećanja pregaženih novim koracima.
Hodaj tiho, na prstima.
Doviđenja.
Do skorog viđenja maleni.
Plakati zbog oproštaja.. uvijek. čak i kad je riječ o neopipljivoj stvarnosti..
zbogom.. doviđenja.. adio.. opet ćemo se mi susrest, prošlosti moja.
jer ti si polu-djeljivi dio mene.
Vrati se.
danas.
sutra.
jučer.
za desetljeće.
ja sam tu.
|
|
|
|
|
|
